Ovaj blog započinjem temom o kojoj je svaka mama razmišljala bar jedanput, no pitanje je koliko smo spremni podijeliti svoja razmišljanja s drugima. Ovo nije post o majkama domaćicama i/ili onima s karijerama, već o svakoj od nas koja se na svoj način nosila s emocijama tijekom trudnoće i majčinstva. Svaka majka koja je to željela, pa često i ona kojoj to nije bilo na listi prioriteta, majčinstvo je doživjela kao neiscrpan izvor ljubavi, snage i sreće. Ipak, je li uvijek sve tako ružičasto i savršeno kao što to često imamo priliku vidjeti na društvenim mrežama?
Ispričat ću svoju priču koja me potaknula na razmišljanje o ovoj temi. Prva trudnoća bila je pomno planirana i čekana s nestrpljenjem. Okolnosti su bile takve da nisam za ničim žalila. Kad je moja djevojčica navršila dvije godine zaposlila sam se na radno mjesto koje sam silno željela, u gradu u kojem sam stvorila obitelj, izgradila dom. Novi posao donosi mnogo izazova, učenja, entuzijazma, želju da uspijemo, da se svidimo drugima. Ovo posljednje prečesto nam stvara nove probleme i pritiske, no to je jedna druga tema. Pri tome sam sve više počela počela razmišljati o drugom djetetu, a nisam bila sigurna jesam li spremna i je li pravo vrijeme. Uskoro je došla druga trudnoća koja je također bila planirana. Naravno da smo muž i ja bili sretni, a sreća moje (već četverogodišnje) kćeri samo mi je potvrdila da smo učinili najljepšu stvar na svijetu. Moji planovi su bila da budem aktivna trudnica koja će raditi sve do visokog stadija trudnoće. Uslijed zaraze covidom-19 u 7.tj. trudnoće pojavile su se i određene komplikacije koje su me prisilile na mirovanje prva tri mjeseca. I tu sam doživjela niz negativnih emocija u osnovi kojih je bio strah za bebu, za vlastito zdravlje, za egzistenciju. Javlja se osjećaj tjeskobe, beskorisnosti i neizvjesnosti. Imala sam veliku podršku i financijski dobru situaciju, ali osjećaj da gubim neovisnost u tom trenutku bio je nepodnošljiv.
Nakon što se moje tjelesno zdravlje poboljšava, vraća mi se optimizam koji je bio potreban da i ono psihičko, ali i duhovno zdravlje dovedem u red. Svakako da su mi pomogli dragi ljudi, prije svih moj muž, ali najbolji lijek je vrijeme koje odvojimo samo za sebe i uživamo u sitnim stvarima. Za mene je to bilo čitanje duhovne literature, opuštanje uz omiljene TV emisije i sl. Danas sam sretna trudnica koja uživa u svakom danu puna vjere i nade da će sve biti u najboljem redu. Važno je da svatko pronađe nešto za sebe. Upravo to je čar trudnoće. O majčinstvu ćemo u idućim blogovima.
I važna poruka svim budućim majkama: nikad neće biti pravo vrijeme u kojem su zadovoljeni svi uvjeti za stvaranje novog života. Priznale mi to ili ne, u 30-ima ipak polako otkucava biološki sat. Zato, zaustavite taj dio svoga života na trenutak. Kažem “trenutak” zato što zaista jako brzo prođe. Budite u tom trenutku samo majke! Život je pred vama i možete ostvariti sve svoje snove već u nekom sljedećem trenutku kada će vam nedostajati ovi dani.