O prvom djetetu puno razmišljamo, planiramo, pripremamo, gradimo idealni svijet u kojem će ono živjeti. Spremni smo na to da budemo savršeni roditelji, emocionalno dostupni, uvijek nasmijani, fokusirani na sreću, zadovoljstvo i uspjeh djeteta. Onda se dogodi stvarnost koja nas podsjeti na to da nismo savršeni i da na neke stvari ne možemo utjecati. I to je u redu. Ali nije u redu ako se ne znamo nositi s tim i prenosimo te negativne emocije na dijete.
Zatim dođe drugo dijete. Sve postaje malo složenije i zamršenije, ali istodobno ljepše nego što ste mogli zamisliti. Iskreno, mislila sam da takvu ljubav i uzbuđenje ne možeš osjetiti više puta. I onda sam shvatila da je ljubav zapravo neograničena i da se samo množi sa svakim sljedećim djetetom. Sve je drugačije, pažnja se dijeli, vremena je jako malo za obaviti sve poslove, a hendlanje između njih dvije teže je nego što sam mislila da će biti. Očekivanja od starijeg djeteta su bila velika. Danas shvaćam, prevelika. Jako se veselila seki, ali pojavile su se negativne emocije i nepoželjna ponašanja kao posljedica te velike promjene u obitelji. A mi se nismo znali adekvatno nositi sa situacijom koja je ponekad bila kaotična. Kao da nismo mogli prihvatiti postojanje tih emocija i bili smo u stalnoj borbi. Ta situacija učinila me ne samo boljom majkom nego i boljim osobom. Naučila sam razlučiti važno od nevažnog i s puno više lakoće brinuti o bebinim potrebama nego što je to bilo s prvim djetetom. Shvatila sam da moram svoju djecu odgajati opuštenije i biti blaža prema sebi. Da, u redu je ujutro doručkovati, popiti kavu i pustiti dijete da se samo igra. U redu je da moje starije dijete ide u vrtić. U redu je prepustiti mužu brigu o djetetu u određenim trenucima bez uputa i prigovora. U redu je ne biti savršen, imati loš dan i ne biti nasmijan. U redu je ne pridržavati se uvijek pravila. To nas je dodatno zbližilo kao partnere. Gledam ga kako svakim danom postaje bolji otac, suprug i shvaćam da mu je moja opuštenost omogućila bolju povezanost s djetetom. Danas kad se bebi bliži prvi rođendan situacija je bitno drugačija, u pozitivnom smislu. Svi se bolje nosimo sa izazovima, emocijama i stresovima, a cure su razvile vrline kao što su samostalnost i empatija.
Zaključila bih da je svako dijete osoba za sebe koja ima svoje potrebe. Stoga je neodgovorno tvrditi da je lakše s dvoje nego s jednim djetetom. Lakše je samo to što smo vještine brige o bebi izbrusili s prvim djetetom, a sve ostalo učimo i postajemo jači ukoliko smo se naoružali strpljenjem, ljubavlju i znanjem. I ono najvažnije: više ne čekam ništa nego uživam u trenutku. Uživam u njihovom odrastanju. Sjedenje, puzanje, hodanje, prve riječi…Sve se to dogodilo spontano, bez isčekivanja. To je ta razlika između prvog i drugog djeteta.