Znate onu djecu čiji odgovor je uvijek NE?!Djecu koja vrište dok ne dobiju ono što žele i burno reagiraju na svaku zabranu? Djecu koja uvijek imaju spreman odgovor na sve? Za njih često kažemo da su teško odgojiva, tvrdoglava, zločesta, temperamentna. Onda “krivimo” tetku, ujaka, bake, djedove jer je baš od nekoga od njih dijete naslijedilo taj gen. Ponekad su ta djeca kao ogledalo pa u njima prepoznajemo svoje osobine koje bi htjeli potisnuti. No, najteže je priznati da je naš odgoj utjecao u velikoj mjeri na naše dijete. Znate u čemu je najveći problem? U tome što takva djeca vrlo brzo dobiju etiketu da su takva i baš zbog toga se još teže mijenjaju. Pitanje je rađaju li se teško odgojiva djeca ili ih mi takvima oblikujemo? Niti jedan stručnjak nije dao jednostavan odgovor na to pitanje, ali su svi složni oko toga da odgoj mora biti individualan, u skladu s karakterom svakog djeteta. Jesper Juul ih naziva autonomnima i opisuje kao djecu koja su već od rođenja samostalnija i odlučnija nego većina djece. U svojoj knjizi “Znati reći ‘NE’ mirne savjesti” on navodi da njihovo ponašanje karakterizira neprihvaćanje onoga što roditelji smatraju brigom i savjetovanjem, za njih je presudno da imaju mogućnost izbora reći “ne” prije nego kažu “da”.Priznat ću vam, moje dijete nije niti poslušno niti mirno. Situacija je daleko od toga da kad nešto zapovijedim moje dijete odmah izvršava. Ne, nije nam stan uvijek pospremljen iako se ponekad uhvatim da cijeli dan čistim, slažem, budem iscrpljena i umorna, što od rada što od ponavljanja da bi trebalo pospremiti igračke ili odjeću. Ne, moje starije dijete ne želi uvijek čuvati svoju mlađu sestru, igrati se njezinim igračkama i spuštati se na razinu njezinog uzrasta. Ne želi odjenuti onu kombinaciju koju bih ja željela jer baš želi onu pink haljinu. Ne mogu da se ne zapitam kako uspijevaju roditelji čija djeca su poslušna, tiha, igraju se sama u svojoj sobi, prihvaćaju pravila i sve djeluje tako jednostavno. Starija djeca brinu o mlađima, vrlo rano počinju raditi kućne poslove, pristojna su i nemaju ispade bijesa. Ipak, kada dobro promislim zaključim da bez truda i ulaganja nema napretka, a tako je i s djecom. Kada djetetu pružimo puno ljubavi, pažnje, slobodnog vremena, kada ga naučimo na komunikaciju u kojoj dijete slobodno izražava svoju sreću, tugu, želju i potrebu ne možemo ni očekivati da će se to dijete uvijek s nama slagati. Isto tako, ako djeci pokazujemo ljubav zagrljajima, poljupcima, podrškom ne možemo ni očekivati da će nas se to dijete bojati. U konačnici, nikom od nas nije cilj da nas se djeca bolje, ali bi ipak htjeli da nas bez pogovora slušaju. Ako smo provodili kvalitetno vrijeme s djecom, čitali slikovnice i igrali se s njima nije lako odjednom dijete naučiti da se samo igra i da nema potrebu za našom blizinom i našim sudjelovanjem u igri. S prvim djetetom često pretjeramo pa je ponekad teško stvoriti zdravi balans u samostalnosti i poštivanju pravila. Ali znajte, izabrali ste teži, ali puno bolji put za vaše dijete. Ako ste činili greške neće vam se naplatiti kao onda kada niste stvorili emotivnu vezu s vašim djetetom. Odgoj temeljen na strahopoštovanju, a ne poštovanju ostavlja posljedice za cijeli život iako se trenutno čini da stvari sjajno funkcioniraju. Osvrnite se oko sebe, koliko depresije, anksioznosti, psihosomatskih smetnji kod djece, nezdravih odnosa u kojima su majke žrtve. Ponekad se čini da su djeca odgojena u teškim okolnostima bolja, otpornija i spremnija za život. Ali ona su zapravo prisilno sazrela i rano odrasla, a time i jako ranjena.Da ne bi bilo zabune, pod pojmom teško odgojiva djeca ne mislim na djecu koja imaju određenu poteškoću. Mislim na onu djecu koja su spremna argumentirano se suprostaviti, biti uporna u ostvarenju onoga što žele. Ovakva djeca su izazov za roditelje koji su prisiljeni educirati se, izgrađivati svoj karakter, kontrolirati reakcije i ono što je najvažnije znati razlučiti važno od nevažnog. Možda nije toliko važno što će dijete odjenuti taj dan. Jedino je važno da je čisto. Dajte mu da bira između dvije haljine uz uvjet da sutra odjene traperice ili tajice. Dajte izbor kad god je to moguće. Ovakva djeca to vole. Izbora nema ako dijete udari brata ili sestru ili uništava stvari. Tada jedino postoji NE! Prihvatite da ćete uvijek morati pregovarati oko nečega, da niste odgojili dijete kod kojeg pali: “Ja sam ti mama i slušati ćeš me”. Popustite kod nevažnih stvari. Budite dosljedni oko onoga što stvarno smatrate da je za vas i vašu obitelj važno. Znam, to je najteže. Uvijek će mi to biti izazov! Ponekad se u danu dogodi toliko situacija koje će onemogućiti dosljednost. Čitajući ovaj ili neke druge tekstove osjećat ćete grižnju savjesti jer znate da griješite, osobito kada se naglašava koliko je vikanje štetno za djecu. Ja bih iz vlastitog iskustva rekla da je beskorisno i kontraproduktivno. Ali cilj nije grižnja savjesti već rad na sebi i svojim roditeljskim vještinama. Prihvatite da griješite i da ćete griješiti. Ali težite ka boljem! I ne shvaćajte dramatično svaku fazu svog djeteta. Budno pratite, ali pustite da prođe i pripremite se za novu. Sretna sam kad vidim da moje dijete uvijek radije bira igru sa mnom ili svojim prijateljicama nego upotrebu pametnog telefona ili televizije. Radije se igra na otvorenom nego što sjedi u stanu. Radije priča nego šuti. Radije čita nego igra video igricu. Radije se igra sa životinjama nego sa skupocjenim igračkama. Radije provodi vrijeme s nama nego s bilo kim drugim. Radije glasno plače nego što se zatvara u svoju sobu. Vjerujem u onu tvrdnju da takva djeca postaju uspješnija u životu, samo je potrebno pokazati im pravi put. Da, postoji nasljeđe kojim djeca dobivaju temperament, karakter, sklonost nekim područjima, ali sve ostalo rezultat je okoline, osobito obiteljskog okruženja. Ne kaže se uzalud da je najteže, ali i najljepše biti roditelj.
