Djeca, roditelji, učitelji, svi su s nestrpljenjem dočekali kraj nastavne godine. U posljednje gotovo dvije godine više sam se bavila temama koje su vezane uz uzrast moje djece, a to je predškolski. No, kako se približava rujan i kraj mog roditeljskog dopusta, sve više razmišljam o školi. Zaista volim rad u školi! Posao u školskoj knjižnici obuhvaća sve ono što volim, rad sa svim oblicima pisane riječi i rad s učenicima. Ovo drugo u puno većem opsegu nego što se misli. Ako sam kod učenika potaknula interes za čitanjem smatram to velikim uspjehom. A ako su učenici na mom satu sretni, e onda smatram da je moja misija izvršena. Upravo to je ono što želim da škola bude, sigurno, ohrabrujuće i poticajno mjesto koje uvažava svakog učenika bez obzira na njegove specifičnosti. No, je li to uvijek tako? U malim školama koje su najčešće udaljene od gradova to je puno lakše ostvariti. Manji broj djece osigurava kvalitetniji individualni pristup, lakše prepoznavanje problema i veću zaštićenost učenika. Sretna sam što radim u jednoj takvoj. No, nije ni to uvijek pravilo. A što je s velikim školama? Zastrašuju podaci koji govore o međuvršnjačkom nasilju koje može biti ne samo fizičko već i verbalno. Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba provela je 2003. godine istraživanje u 25 osnovnih škola o školskom nasilju među djecom. Dobiveni rezultati su pokazali da otprilike svako četvrto dijete, tj. 27 % ispitanih učenika doživljava barem jedan od oblika nasilja u školi skoro svakodnevno, pri čemu su 19 % djece pasivne žrtve (samo doživljavaju nasilje), a 8 % djece su „provokativne žrtve“ (doživljavaju nasilje, ali ga i čine). Prema podacima MUP-a tijekom 2021. godine zabilježeno je 10 posto više počinitelja vršnjačkog nasilja među maloljetnicima nego 2020. godine. Trend rasta zabilježen je i 2020. godine u odnosu na 2019. Nažalost, velik broj slučajeva nije niti prepoznat.Drugi problem današnjih učenika su ocjene. Svjedočimo o sve većem broju odlikaša. Ako se vratimo nekoliko desetljeća unatrag uočit ćemo da su rijetki učenici bili odlikaši, rijetki su upisivali fakultete. Danas imamo veliki broj veleučilišta, privatnih škola, pa i sveučilišta koja omogućuju mnogima put do diplome. Bez obzira na nedostatke svih reformi, učinilo se puno na podizanju svijesti o važnosti obrazovanja, s naglaskom na cjeloživotno učenje. No, ocjene kao da su zasjenile stvarne razloge zbog kojih učimo i postale razlog za posjete djece psiholozima. Poznato je da bez prosjeka 5,0 učenik nema šansu upisati mnoge gimnazije u Zagrebu, ali i u drugim većim gradovima. Jesu li te ocjene zaista odraz znanja i kompetencija koje je učenik stekao? Naravno da nisu! Roditelji neprestano slušaju savjete o tome kako ne bi trebali djeci stvarati pritisak i kako ocjene nisu bitne. Ali sam sustav stvara pritisak i pokazuje da su ocjene ipak itekako bitne jer određuju daljnji tijek školovanja, pa i života. Da se vratim na početak, na malu seosku školu u kojoj je dijete sretno, sigurno, zaštićeno. Poželim za svakog učenika takvo obrazovanje, ali onda me stvarnost podsjeti da činjenicu da ta djeca nikad neće imati iste mogućnosti kao oni u velikim gradovima, velikim školama gdje se nudi bezbroj aktivnosti koje su prilagođe različitim interesima. I ne mogu da ne dođem do zaključka da su djeca zbog uspjeha prisiljena žrtvovati svoje mentalno zdravlje. Kao da živimo u vremenu utrke za uspjehom, znanjem, moći i jako teško pronalazimo balans u tome svemu. Roditelji su zbunjeni zahtjevima koje pred njih stavlja obrazovni sustav, količinom informacija i savjeta koji ih okružuju. Treći problem koji je uvijek postojao i postojati će je jaz između siromašne i bogate djece. Iz toga proizlaze brojni problemi, ograničenja u ostvarivanju svojih potencijala te manjak samopouzdanja. Ovo nisu jedini, ali sam ih izdvojila kao najveće probleme s kojima se brojna djeca suočavaju tijekom obrazovanja. Sve je više anksioznosti i depresije koje rezultiraju psihosomatskim smetnjama, poremećajima u prehrani i ponašanju. Jako je važno prepoznati kako se vaše dijete osjeća u školi. Je li sretno? Je li prihvaćeno? Muče li ga neki problemi koje iz nekog razloga drži u sebi? Kako bi dobili odgovor na ova pitanja opet se vraćamo na početak, osnovu svega, a to je odnos roditelj – dijete. Budite bliski svome djetetu! Njegujte otvorenu komunikaciju od malih nogu, pokažite razumijevanje i strpljenje u trenucima kada dijete ima svoje krize. Samo roditelj koji ima ovakav pristup može zaista upoznati svoje dijete. Ne brinite se ako vam dijete proturječi, ako vam se svaki put ne sviđaju njegove emocionalne reakcije. To samo znači da vam dijete vjeruje! Uz obostrano poštovanje, ako traži utjehu na vašem ramenu radite jako dobar posao. Zdravo obiteljsko okruženje jača otpornost djece na sve izazove s kojima se suočavaju tijekom školovanja. U konačnici, cilj nam je odgojiti zdrave i sretne pojedince koji će biti uspješni u onome što rade, neovisno o tome jesu li liječnici, stolari, sportaši ili umjetnici.
