Kako odgajamo (ne)sretnu djecu?

Kada razmišljamo o svojoj djeci mislim da nam je svima najvažnije da izrastu u sretne ljude. Problem nastaje kada pojam sretnog djeteta tumačimo pogrešno. Kao obitelj imamo svoje vrijednosti u skladu s kojima odgajamo djecu. I to je u redu. No, što kada dijete postane naš projekt? Pomno isplaniramo svaki segment njegova života jer ipak “roditelj zna najbolje”. Ovakvim pristupom zapravo nikad ne upoznajemo svoje dijete. Ne vodimo se njegovim istinskih potrebama, sklonostima, interesima. Negiramo njegovu autentičnost i posebnost. Ako se dijete i uklopi savršeno u naš projekt, njegova prava slika o sebi je narušena. Jako je teško u 20-ima ili 30-ima tu sliku popravljati.Još jedna česta pogreška u odgoju je želja da su nam djeca neprestano sretna. Stvaramo idealan svijet bez poteškoća, prepreka, neugodnih emocija i konflikata. Naravno da tako nešto ne uspijevamo ostvariti. Teško se nosimo s burnim emocionalnim reakcijama djeteta kada mu kažemo NE. Što se događa s ovakvom djecom? Potpuno su nespremna za život i izazove koje nosi, a samim time ne mogu ni biti sretna. Treća, vjerojatno najveća greška je kupovanje sreće. Ako vam je jako važno da dijete nosi brendiranu odjeću o čemu od rane dobi sluša i uči, poruka koju mu šaljete je: “Vrijedim onoliko koliko moja odjeća vrijedi.” Naravno da to ne znači da izgled nije važan. Izgled nam pokazuje koliko netko brine o sebi, ali i koliko poštuje mjesto koje je posjetio. Velika količina skupocjenih igračaka neće djelovati poticajno na dječji razvoj. Stvoriti će samo nezasitnost prema nečem još novijem i još boljem. Tu dijete nema prostora za razvoj kreativnosti i osmišljavanje vlastite igre. Divno je vidjeti dijete koje se veseli kada mu poklonite čokoladu. Ne, to ne mora biti dijete slabijeg imovinskog stanja već dijete čiji roditelji su shvatili važnost ovog pitanja.

Djeci treba sigurno i mirno okruženje u kojem je voljeno i prihvaćeno. No, ne trebaju im idealni roditelji koji se u svemu slažu, neprestano nasmiješena lica, braća i sestre koji se nikad ne svađaju. To nije život i nije stvarnost. Djeca trebaju upoznati i prihvatiti i one manje ugodne emocije, učiti se rješavati konflikte s članovima obitelji i vršnjacima. Moraju znati da se život sastoji od prepreka i problema za čije rješavanje svaki pojedinac mora razvijati vještine. Sve ovo postalo mi je puno jasnije kada sam rodila drugo dijete. Mnoge od ovih pogrešaka radila sam i sama. Osjećala sam grižnju savjesti svaki put kada svojoj kćeri ne bih posvetila vrijeme. Pri tome nisam pazila na vlastite granice. S drugim djetetom to više fizički nije moguće. S puno manje moga angažmana to dijete je jako brzo napredovalo.

Djeca mogu izrasti u sretne ljude samo ako razviju vještine rješavanja problema, otpornost na stres te unutarnju motivaciju za učenje, rad i osobni razvoj. Osigurajte im poticajno okruženje, ali ne činite ono što oni mogu sami. Pokažite im primjerom kako biti sretan!

Scroll to Top