Zašto je postavljanje granica kod neke djece tako teško i iscrpljujuće?
S druge strane imamo djecu koja se s lakoćom odgajaju.
Sva odgovornost odgoja pada isključivo na teret roditelja. Mlade mame osjećaju sve veći pritisak roditeljstva težeći savršenstvu na svim životnim područjima. Suvremena literatura nas uči kako je ključ našeg života, a tako i odgoja djece isključivo u našim rukama. No, život piše svoje priče, ponekad vrlo bolne i neočekivane, suprotne svemu onome čemu smo težili. Danas znamo da na formiranje ličnosti djeteta utječu odgoj, okolina, mediji, ali i geni.
Kada postanemo roditelji shvatimo da su oni dijelovi roditeljstva o kojima tako puno čitamo (porod, hranjenje, dojenje/dohrana, tjelesni i intelektualni napredak) samo jedan mali djelić svakodnevnog života. No, što je s onim područjem za koje ne postoji pisano pravilo već moramo osjetiti, shvatiti i prihvatiti da je naše dijete drugačije od nas? Ako volimo red, mir, tišinu, a dijete je vrlo aktivno i temperamentno? Ili smo pravi ekstroverti koji vode dinamičan život, neprestano okruženi ljudima, a dijete zahtjeva mir, rutinu, dosljednost i još je k tome puvučenije i mirnije? Možda njegujemo životne vrijednosti za koje dijete nema sklonosti, kao npr. obrazovanje ili sportski način života? Svakodnevno se suočavamo s bezbroj situacija u kojima pokušavamo dijete disciplinirati i uskladiti s našim očekivanjima. Ponekad se to odvija vrlo spontano, bez puno muke, dok neka djeca pružaju izraziti otpor pravilima. Tada je važno prihvatiti dijete i njegovu osobnost te odrediti što nam je zaista važno kako bismo bili dosljedni u provođenju jasnih, unaprijed definiranih pravila. Previše krutih pravila ne pridonosi jačanju discipline već umanjuje važnost onoga što je bitno. Ustrajati ćemo na tome da dijete ispunjava svoje školske obveze, da uvažava druge oko sebe, da ne može biti nagrađeno za udaranje brata ili sestre, izgovaranje ružnih riječi. Ipak, manje je važno inzistirati na tome da dijete odijene sve ono što mi želimo, da pojede sve iz tanjura, da bude najbolje u školi. Moja starija djevojčica izbirljiva je u hrani. Osnovno pravilo nam je da ne jede slatkiše prije ručka i da mora pojesti bar jedan dio obroka. Česte probleme s odijevanjem sam riješila tako da proba i odabere odjeću koju kupujemo, a nakon toga ne može reći da joj ne odgovara. Mnoštvo je situacija koje na prvi pogled nisu važne, ali su izvor stresa i frustracije.
Prihvatimo da neka djeca zahtijevaju više znanja, podrške i praćenja.
Život nije crno – bijel, već obojan širokom paletom boja. Zašto onda težimo savršenstvu kada ono zapravo ne postoji? Postoji samo ljubav i motivacija koja nas tjera da učimo o sebi, da budemo sretniji, a samim time i bolji roditelji. I što na kraju određuje sreću, uspjeh i zadovoljstvo vlastitim životom? Potiskivanje emocija, prihvaćanje svih društveno nametnutih pravila ili petice u školi? Zasigurno ne! Samo sposobnost poznavanja i analiziranja sebe, svojih potencijala i emocija, prepoznavanje njihovih uzroka kao i hrabrost življenja u skladu s tim.
