Definitivno se slažem s tvrdnjom da je najsretnija ona kuća u kojoj se čuje dječji smijeh. No, svi mi koji imamo djecu znamo da tu bude i plača, ljutnje, vikanja i mnogih drugih ponašanja koja izazivaju negativne emocije kod roditelja. Postoje ti neki dani koji zbilja izgledaju kaotično i jako je teško adekvatno odgovoriti na zahtjeve djeteta. To su oni dani kada djeca jednostavno osjete naše slabosti i testiraju granice koliko god je to moguće. Ako je jedno dijete, onda mu je dosadno i potreban je veći trud i angažman kako bi takvo dijete zadovoljili. Ako ih je dvoje ili više onda se pretvaramo u suce koji neprestano rješavaju nesuglasice među djecom. Dom izgleda kao da ga je pogodio razorni potres. Čini se kao da hodamo u krug i pospremamo igračke, mrvice ili odjeću. Svako naše: ” Pospremi ovo, pospremi ono” kao da ne dopire do dječjih glavica. Hvataš predah da popiješ punu šalicu crne kave, pošalješ nekoliko poruka ili pročitaš novosti. Ionako za neko složenije razmišljanje više nemaš snage niti koncentracije. I onda jedno padne, tješiš, ljubiš, grliš, drugo traži da upališ onaj crtani film od jučer. Na brzinu procjenjuješ da je mala izloženost ekranima manje štetna nego da skroz pukneš od umora, a i dijete je već veliko pa je vrijeme da malo popustiš. I eto, dok to sve obaviš zaboraviš da je šalica kave na rubu stola, a dijete koje je čvrsto na svojim nožicama već nekoliko mjeseci kao da jedva čeka takve izazove. Kava je prolivena, sreća pa se ohladila, a i šalica je čitava. Ljutiš se, svjesna da krivnja nije djetetova, ali ipak je ovo nepotrebno čišćenje bilo točka na i toga dana. A dan ni blizu svoga kraja…Dolazi vrijeme kada bi trebalo skuhati ručak. Djeca žele u park. Kako to sve uskladiti? Tata dolazi doma umoran s posla, ali i mama je umorna. Djeca imaju 1000 pitanja i želja. Što sad?
Pauza! Ništa drugo ne preostaje. Ako postoji neka treća osoba (baka, djed, tetka…) koja je spremna u takvim trenucima preuzeti i zabaviti djecu pravi ste sretnici. Ako ne postoji onda su strpljenje i razumijevanje među partnerima od još veće važnosti. Očevi bi trebali provoditi vrijeme s djecom, izvoditi ih van, kako bi se majke odmorile i posvetile malo sebi. To je za mene ljubav. Ovo je bio jedan dan vikenda ili dan majke na rodiljnonom dopustu, dan kada nam se čini da kao roditelji nešto činimo pogrešno. No, taj jedan dan potpuno blijedi već sljedećeg trenutka kada vidite svoju djecu veselu i nasmijanu, kada vidite koliko se zapravo vole i koliko su sretni što imaju jedno drugo, kada vam iskazuju ljubav ne bezbroj načina, onako kako samo oni mogu i znaju. Na večer, kada zaspu i nastane potpuna tišina, pogled na njihova usnula lica govori da je biti majka uloga čiju smisao nikad nećeš dovesti u pitanje! U tim trenucima analiziram sebe i svoje postupke, priznam greške, idem dalje i trudim se biti bolja. Jednoga dana dom će biti čist, neće biti plača i vikanja, biti će vremena za čitanje, duge kave, šetnje, druženje. Ali svjesna sam da će mi nedostajati ti trenuci u kojima znam da nikad nisam sama, da u svakom trenutku možemo razmijeniti poljupce i zagrljaje i da znam da su tu, na najsigurnijem mjestu na svijetu gdje sam posijala ljubav koja će ih pratiti cijeloga života.